Plinska rasvjeta u Zagrebu u kontinuitetu postoji već 157 godina, od 31. listopada 1863., rijetkost je u svijetu po nažigačima koji je ručno pale i gase. Trenutno je na Gornjem gradu, Opatovini i Kaptolu 248 plinskih lampi.

Gradska plinara Zagreb osnovana je 1862. godine kako bi Zagrebu osigurala javnu rasvjetu. Proizvodnja plina bila je jedna od prvih industrija, smještena na križanju današnje Gundulićeve i Hebrangove ulice, i služila je prvenstveno za rasvjetu. Tada je u Zagrebu, na Gornjem gradu i uskom dijelu Donjeg grada, živjelo manje od 20 tisuća ljudi, a prva rasvjeta je imala 312 plinskih svjetiljki. Razvojem grada nastavilo se s postavljanjem zidnih fenjera i kandelabara. Tadašnja plinska svjetlost bila je slaba, a svijetlila je otvorenim plamenom što je otežavalo održavanje rasvjete. Otvoren plamen lako bi se ugasio, a čađa bi brzo zamaglila stakla koja su zbog toga lako pucala.

U drugoj polovici 19. stoljeća ubrzano je nastajao današnji Donji grad, a time je rastao i broj uličnih svjetiljki koje su, u skladu sa svjetskih tehničkim naprecima, bile osuvremenjene. Tako su 1893. godine, u vrijeme velike ekspanzije Zagreba, kada se broj stanovnika već približavao brojci oko 60 tisuća, počele dobivati Auerove žarne niti, odnosno mrežice koje su davale bolju svjetlost. No sva rasvjeta bila je opremljena Auerovim žaruljama tek nakon što je Gradsku plinaru Zagreb od privatnika kupila tadašnja gradska općina 1900. godine.

Šest godina kasnije, početkom novog stoljeća, počelo se eksperimentirati s automatskim načinom nažiganja pa su na svjetiljke ugrađivane tzv. „ure samopalje“, a potom  i Bamagov tlačni sistem upravljanja javnom rasvjetom. Postupna ugradnja trajala je do 1911. godine kada je izgrađen i novi pogon Plinare na Radničkoj cesti, gdje je i danas sjedište Gradske plinare Zagreb. Tada tisak piše o nestanku posljednjih nažigača s gradskih ulica, „koji su dugim kolonama pod večer izlazili iz nekadašnje plinare poput sablasnih prikaza s dugim štapovima na ramenima“. Zagreb tada ima 1117 svjetiljki.

Iako je javna rasvjeta bila automatizirana, ljude je bilo nemoguće zamijeniti pa je Gradska plinara Zagreb i dalje imala zaposlene nažigače koji su nadzirali rasvjetu i po potrebi palili ugašene lampe.

Zagreb je ušao u novu eru razvoja 1907. godine kada je uvedena električna rasvjeta i kada su se počele asfaltirati ulice. Suprotno očekivanjima, struja nije istisnula plin. Električna rasvjeta postupno se širila u novoizgrađenim dijelovima grada i dopunjavala plinsku rasvjetu u tadašnjem središtu.

Tijekom prvog svjetskog rata plinska rasvjeta je bila uništena no već 1924. obnovom je postignuto predratno stanje, a koncem 1932. javna rasvjeta plinom broji 1975 svjetiljaka. Nakon toga broj plinskih lanterni postupno počinje opadati, a 1939. donesena je odluka da se plinska rasvjeta zamijeni električnom. Ipak, u trenutku kada je 1987. godine donesena odluka da se plinska javna rasvjeta revitalizira kao dio kulturne baštine i ambijentalnog osvjetljenja grada, na Gornjem gradu je bilo 43 starih plinskih svjetiljki.